Blog

We don’t need no education

Piše: Dražen Oreščanin

Preneseno iz magazina Mreža, 12/2011, integralna verzija

Neki dan sam u Hervisu naletio na svoju bivšu razrednicu iz srednje škole, baš u trenutku kad je isprobavala tenisice. Ime Vere Javor će mnogima biti poznato, jer je, ubrzo nakon što je prije 25 godina ispratila moju generaciju iz MIOC-a, postala ravnateljica vjerojatno najcjenjenije gimnazije u Hrvatskoj, što je ostala i do dana današnjeg. U mom tadašnjem razredu ja definitivno nisam bio među najboljim učenicima, a ostao sam koliko-toliko zapamćen po nekim, nazovimo ih nepodopštinama. Kako smo se u zadnjih dva i pol desetljeća vidjeli dvaput, na desetoj i dvadesetoj godišnjici mature, nekako mi je baš bilo drago, pa sam joj prišao i pristojno je pozdravio. „Oreščanin…“ reče moja razrednica odmah me prepoznavši „Ti radiš ovdje ili si u kupovini?“

Ja sam iskreno ostao u šoku. Okej, sa mnom su razred išli neki fakat vrijedni i pametni momci i djevojke, ali zar sam bio tako loš da je prva pomisao moje srednjoškolske razrednice bila da prodajem tenisice u Hervisu? Da li bi gospođa Javor pomislila i za neke od onih pametnijih da rade u Hervisu ili je ta misao bila isključivo rezervirana za mene, razrednog klipana? Naravno, pošten rad u Hervisu nije sramota, ali ipak nije vezan za struku za koju sam završio i MIOC i FER…

Uglavnom, bio sam vrlo sretan da mogu objasniti svojoj razrednici da sam u karijeri uvelike premašio očekivanja koja je ona u ta davna vremena imala od mene. Kad podvučemo crtu, činjenica je da sam u svojoj generaciji bio tek prosječan, ali nakon dvadesetak godina krvavog truda i rada mogu reći da iza mene stoji kakav-takav stručni i poslovni uspjeh. Dakle, čak i oni od kojih se to baš i nije očekivalo, mogli su postati uspješni.

U jednom trenutku, prije više od trinaest godina, sam čak upisao i magisterij na primijenjenom računarstvu, koji sam s vremenom skroz zapostavio, iako sam bio jako blizu kraja. Ipak, jedna osoba nije digle ruke od mene i toliko me podsjećala da to trebam završiti, da sam na kraju ipak uložio još malo truda i u zadnji čas, prije nego što je to sve zbog Bolonje prestalo vrijediti, neki dan konačno predao magistarsku radnju. Ta osoba je, naravno, moja mentorica, profesorica Mirta Baranović s FER-a. I dok su četiri svježe isprintana primjerka radnje čekala da budu predana na referadi, profesorica i ja smo pričali o našem fakultetu nekad i sad, te kako nalazimo i selektiramo nove ljude u našoj firmi.

U doba kad sam ja studirao, prije dvadesetak godina, na fakultetu je postojao obavezan predmet Inženjerska ekonomika, a obavezan je bio i strani jezik. Naravno, na predavanja iz ekonomike i engleskog nitko nije išao, a za razliku od velike većine ostalih ispita koji su bili itekako ozbiljni, ta dva se ne bi mogla tako nazvati. U to doba su mi i ekonomika i engleski izgledali totalno nebitni osim u vidu ocjene u indeksu, a iz današnje perspektive mi se čine kao izuzetno korisni predmeti vezani za to da ću se u životu morati baviti nekim poslom. Profesorica mi je rekla da su problem engleskog jednostavno riješili – ukinuli su ga! Za ekonomiku nisam više ni pitao… Općenito, sve što sam na fakultetu naučio (završio sam Radiokomunikacije) u poslu kojim se bavim već skoro dvadeset godina nema neke praktične koristi – dvije bitne stvari koje su mi ostale s fakulteta su samodisciplina kada treba učiti da bi se položio ispit i snalažljivost kako i gdje naći sve što ti je potrebno za to.

Današnji program fakulteta drugačiji je nego prije, više podsjeća na srednju školu, dolazak na predavanja je obavezan. Ocjene se dijelom temelje na prisutnosti a dijelom na znanju. Većina komentara koje čujem uglavnom se svode na isto – studirajne „po Bolonji“ se nije pokazalo baš dobrim.

Još jedna zgoda je znakovita. Jednom je na jednom od njenih kolegija gost-predavač bio Luka Abrus, koji je studente pitao tko je od njih nešto radio uz studiranje – bilo što, programirao nešto, pomagao u obiteljskoj tvrtci, davao instrukcije. Od dvadesetak studenata samo je dvoje podiglo ruke. U moje doba bilo je drugačije, ja sam radio svašta, u KSET-u na garderobi i na šanku, slagao štandove na velesajmu, imao stipendiju, džeparac nisam dobivao od staraca od četvrtog srednje. S jedva osamnaest sam godinu dana proveo u JNA. Stvari su se u međuvremenu promijenile. Da li današnji studenti nemaju vremena ili nemaju interesa da nešto rade uz studiranje?

Prije nekoliko godina me jedna djevojka koja je tek diplomirala i koja se javila na natječaj za posao u Zagrebačkoj banci pitala da li se tamo može brzo napredovati do nekog rukovodećeg mjesta. Odgovorio sam joj da na početku svoje profesionalne karijere mora razmišljati o tome gdje će imati priliku nešto naučiti i postati kvalitetan stručnjak, a ne razmišljati o menadžmentu. Pitam se kuda bi nas odveli rukovoditelji bez iskustva, vjerojatno ne puno dalje od situacije u kojoj smo sada. Preskakivanje stepenica u profesionalnom razvoju ne prolazi kao opcija.

Kada smo ljetos imali natječaj za posao za ETL developera pripravnika, javilo nam se doslovno dvjesto ljudi koji su zadovoljavaju uvjete – VSS informatičkog smjera. Bože mili, koiko mladih nezaposlenih informatičara, prije nekoliko godina nam se na ovakve oglase znalo javljati jedva tridesetak ljudi…

U životopisu svima piše da su vrijedni i odgovorni, timski igrači, znaju SQL. Tu i tamo je netko nešto radio uz faks, ali rijetko. Za čitanje svakog tog životopisa potrošim možda dvije ili tri minute, jako malo vremena za sedamnaest godina školovanja koje je svatko od tih pripravnika prošao. Hm, Marko nije radio ništa dok je studirao, Petra je studirala osam godina. Nećemo ih zvati na razgovor, to ne izgleda dobro. Pitanje je koliko potencijalno briljantnih stručnjaka nismo ni pozvali na razgovor. Nikad nećemo saznati.

Odlučili smo pozvati četrdesetak kandidata i dati im jednostavan test s osam pitanja o osnovnim pojmovima vezanim za skladišta podataka, te o nekim osnovnim informacijama o nama koje su mogli pročitati na našem web sajtu. Nekoliko testova smo dobili potpuno prazne, samo s imenom i prezimenom. Jedva desetak ih je bilo za prolaznu ocjenu. Više od pola ljudi nije znalo što znači skraćenica ETL, iako su došli na testiranje za posao ETL developera. Gotovo nitko nije znao ništa o našoj tvrtki. Mi smo ostali šokirani. Neki od tih pripravnika već godinu dana traže svoj prvi posao, da li je moguće da na razgovor za potencijalni posao dolaze kao zombiji, da se baš nimalo ne pripreme?

Kad god je u zadnjih deset godina naišao pripravnik tko je znao tko smo, čime se bavimo i tko je rekao da je to baš područje s kojim se želi baviti, uvijek je dobio posao i uvijek je bio izuzetno kvalitetan, bez iznimke. Samo, to se dešavalo vrlo, vrlo rijetko. U takve mlade ljude ni nama nije bile teško ulagati naše vrijeme i znanje, jer smo vidjeli rezultate vrlo brzo, postajali su zreli ljudi i vrhunski stručnjaci, u mnogočemu bolji od nas. Iako su se općenite vrijednosti u društvu promijenile u nekom krivom i lošem smjeru, još uvijek ima dovoljno mladih ljudi u koje ima smisla ulagati, samo ih treba pronaći i imati povjerenja. U mnogo slučajeva smo imali znanja i sreće da dobro odaberemo.

Neki moji mladi kolege koji su se pokazali kao izuzetno kvalitetni stručnjaci su nam dolazili kao svježe diplomirani inženjeri putem preporuke profesorice Baranović i njenih kolega sa Zavoda za primjenjeno računarstvo, koji su ih upoznali kao studente. Profesorica me redovno pita kako su momci i djevojke koje su nam preporučili, kako napreduju, kratko popričamo o onome što je ona prije četiri ili pet godina navele kao njihove vrline ili nešto na čemu bi još trebali poraditi. Nisu bili samo „dragi kolega“ i ocjena u indeksu, isto kao što nisam ni ja bio jedan od magistranata koji nikad nisu završili magisterij, jednostavno mi nije dala da odustanem.

Moram priznati da, nakon što sam proživio sa sobom dobar dio svog života, puno više razumijem moju bivšu razrednicu koja nije imala baš puno povjerenja u moje sposobnosti. S druge strane, puno se više divim svojoj mentorici, koja mi je to povjerenje godinama pružala, iako nisam pokazao puno razloga koji bi tu vjeru opravdali.

I danas mladi informatičari i budući informatičari koji još studiraju imaju velik potencijal, samo ga netko treba pronaći, prepoznati i razviti u kvalitetu. Ipak, uvijek ostaje pitanje koliko oni sami vjeruju u sebe, svoj potencijal i općenito da se mogu realizirati i razviti u okruženju u kojem živimo. Zadatak svih nas „zrelijih“ je da njihovu vjeru podržimo, radoznalost potaknemo, znanje uvećamo, a trud i rezultate pohvalimo i nagradimo. Njima će profesionalna karijera započeti lakše i do rezultata će doći brže, a i naše zadovoljstvo će sigurno biti veće.