Blog

Vrijednosti

Piše: Dražen Oreščanin, preneseno iz Magazina Mreža, 06/2014

U zadnjih nekoliko mjeseci dosta vremena sam imao prilike provesti u Tunisu i Alžiru. Nisam uživao u mondenim hotelima i plažama Hammameta, razlozi putovanja su bili primarno poslovne prirode. Tunis i Alžir po standardu nisu ni blizu Hrvatske, ali ono što se može vidjeti na svakom koraku su gradilišta – grade se kuće, poslovne zgrade, infrastruktura.

Neki dan sam čitao i jedan tekst u novinama o Tajvanu. Najzanimljiviji dio teksta je o tome kako ljudi s veseljem idu na posao, vesele se radu i stvaranju. Tajvan je otok, površinom skoro upola manji od Hrvatske, ima 23 milijuna stanovnika, u nekom čudnom polu-nezavisnom odnosu s Kinom. Po konkurentnosti je Tajvan 13. ekonomija u svijetu, BDP je više nego duplo veći nego u Hrvatskoj. Nisam nikada bio u Tajvanu, ali volio bih otići vidjeti kako to tamo izgleda. Osim Tajvana, u prvih 20 zemalja svijeta po konkurentnosti su i Singapur, Hong Kong, Katar i Saudijska Arabija. Hrvatska je na 81. mjestu od 144 države, odmah iza Makedonije, ali ispred Srbije i BIH.

Starački dom

Prije ulaska Hrvatske u EU jedan od argumenata kontraeuropejaca je bio da će Hrvatska postati starački dom Europe, da će stranci pokupovati kuće na moru i tu provoditi svoje umirovljeničke dane, a da će Hrvatska postati zemlja konobara i njegovateljica. Na žalost, to predviđanje je sve bliže tome da postane istinito, ne zbog toga što će europćani nahrupiti u Hrvatsku, nego zato što će ovim tempom samouništenja i iseljavanja Hrvatska jednostavno ostati prazna…

Šokantan je podatak da se u zadnje četiri godine iz Hrvatske po vrlo realnim procjenama odselilo preko sto tisuća uglavnom visokoobrazovanih ljudi, mladih i tek diplomiranih ili stručnjaka u najboljim godinama, s pet, deset ili petnaest godina iskustva. Ukratko, otišao je gotovo svatko tko je mogao naći posao negdje drugdje, a na HZZ-u su mladi stručnjaci za društvene znanosti koji teško mogu pokrenuti gospodarstvo. Na sadašnju hrvatsku ekonomiju to nema utjecaja, jer za otišle jednostavno nema posla – nekadašnja industrija je uništena, poljoprivreda također, poduzetništvo je stigmatizirano, porezno opterećenje je nenormalno.

brain_drain

Pokušajmo zamisliti hipotetsku situaciju u kojoj nekakvim čudom dođe neka nova vlast koja ima ideju i želju izvući zemlju iz gliba i pokrenuti gospodarstvo. Sve su veći izgledi da se to neće moći napraviti, jer se neće imati s kime napraviti. Ovaj val iseljavanja hrvatsko će gospodarstvo, odnosno ono što je od njega ostalo, osjetiti kao veliku rupu u stručnim resursima za deset ili petnaest godina. Moguće je da ćemo stručnjake uvoziti iz Kine i Indije, ali teško da se to može dogoditi u konzervativnom i za druge i drugačije kulture hermetičko zatvorenom društvu (da ne koristim neke teže riječi, koje ne bi bile neprimjerene…) poput našeg.

Vlastita guzica u prvom planu

Razlog ovakvom stanju je dijelom u nesposobnosti, lopovluku i egoizmu koji je bio glavna odrednica svih stranaka i vlasti u zadnjih dvadeset i nešto godina, a dijelom i u totalno iskrivljenim i naopakim društvenim vrijednostima koje se desetljećima promoviraju. Sjetimo se samo nekih – prepisivanja u školi, švercanja u tramvaju, nemam ništa za prijaviti, podmićivanja policije i liječnika, ne može nitko mene platiti toliko malo koliko malo ja mogu raditi, varanja na poticajima i socijalnim pomoćima… Jednostavno, u kulturu hrvatskog naroda nije zadnjih sto godina usađivano da rad, rad i samo rad vode blagostanju, nego su se uvijek koristile razne više-manje nepoštene prečice do eventualnog uspjeha.

Man taking a quick nap on the couch

Ako pitate kako to da su mnogi Hrvati cijenjeni stručnjaci i znanstvenici u svijetu, razlog je jednostavan. Oni koji odu u neko drugo društvo ili odlaze jer za ovo društvo nisu prilagođeni, ili se društvu u koje su došli moraju prilagoditi. Dakle, stvar je društevnih vrijednosti, o tome koliko netko zna, može i hoće raditi. Kada bi Hrvati imali mentalitet Tajvanaca, onda ne bismo imali ni ovakve političare niti ovakve zakone.

Na žalost, šanse su nam male. Osim što postoji jedan veliki sloj ljudi kojima ovakva situacija odgovara i koji je koriste za vlastitu dobrobit, tradicionalna nezainteresiranost hrvatskog naroda za opće dobro i primarna fokusiranost na vlastitu guzicu ne radi nam u korist.

Geto za povlaštene

U cijeloj ovoj tuzi i jadu, postoji u Hrvatskoj jedna relativno povlaštena skupina, a to su informatičari. Da bi živio kvalitetno i dostojanstveno, informatičar ne mora otići iz Hrvatske, iako ih na žalost puno odlazi. S obzirom na stanje u gospodarstvu, Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja u svijetu koja je suficitarna s ljudskim resursima u informacijskoj tehnologiji. Zbog toga su se mnoge postojeće i novosonovane tvrtke okrenule stranim tržištima, izvoz softvera i IT usluga iz godinu u godinu raste, zaposlenost se povećava, prosječne plaće rastu. Ipak, ponekad se osjećam kao da živim u nekakvom inverznom getu u kojem je dobro, a sve ostalo izvan geta je loše. Onima izvan geta teško možemo pomoći, jer oni primarno moraju pomoći sami sebi.

U tom getu postoje razne udruge i organizacije, koje na razne načine aktivno rade na promociji IT-a kao profesije, širenju znanja i pomaganju mlađim kolegama i studentima. Imao sam čast i zadovoljstvo biti šest mjeseci predsjednik Upravnog odbora jedne takve Udruge i upoznati i surađivati s mnogim divnim, vrijednim i pametnim ljudima, koji mi ulijevaju nadu da za ovu državu i naše društvo možda još nije sve izgubljeno. Misao da sam tom boljitku možda i sam nešto pridonio, čini me neobično sretnim i ponosnim.

Tags