Blog

Prvih deset godina

Piše: Dražen Oreščanin

Nije nimalo jednostavno ukratko prepričati deset prvih godina Poslovne inteligencije. Dugo vremena ni nama samima nije bilo jasno zašto se sve to desilo i kako smo uopće postali ovo što smo sada. Zaista možemo biti sretni i ponosni, jer smo u okruženju koje je vrlo teško i negostoljubivo za tvrtke poput naše, ipak uspjeli stvoriti tvrtku koja je u svojem području djelovanja zaista postala brend. Kako i zašto je sve to počelo?

10_godina

Lidija i ja smo, dok smo radili u Agrokoru 2000. i 2001. godine, imali viziju da bismo znanje koje smo u prethodnih nekoliko godina prikupljali i razvijali u području analitičkih sustava trebali ponuditi na tržištu i osnovati tvrtku koja bi se bavila pružanjem usluga implementacije DW i BI sustava. Bili smo znatiželjni, željni rada u drugim okruženjima i s drugim platformama. Iako je Agrokor bio velika tvrtka u kojoj je u ovom području bilo uvijek puno posla, osjećali smo da želimo i možemo više i drugačije.

Kada smo zaključili da je došlo vrijeme da bi se takva usluga mogla ponuditi na tržištu, krajem 2001. godine nastala je Poslovna inteligencija. Inicijalno se tvrtka trebala zvati “BI sustavi”, ali trgovački sud je to ime odbio budući da nije bilo ni hrvatsko ni latinsko, pa smo posegnuli za izvorno hrvatskim nazivom. Kako je vrijeme pokazalo, ime je bilo dobro pogođeno i postalo je i ostalo prepoznatljivo. Vjerovali smo da ćemo se razvijati kako se razvija i tržište, te da ćemo jednog dana narasti i biti tvrtka s desetak zaposlenih. U tom dijelu smo se malo podcijenili.

Kada smo počinjali, imali smo dva osnovna cilja – da budemo našim korisnicima konzultanti kakve smo sebi uvijek željeli a nikada ih nismo mogli naći, te da naša tvrtka bude mjesto na kojem će profesionalci u našem području moći raditi na kvalitetnim projektima. Za ta dva principa smo se držali kao pijan plota, i naše je duboko uvjerenje da smo postali ovo što smo sada isključivo zbog toga što nismo odustajali od tih principa. Ponekad smo zbog tih principa ispadali pravi magarci, ali vrijedilo je! Inicjalno kada smo pokretali tvrtku smo Lidija i ja razgovarali o toj ideji s još nekoliko kolega koji su se bavili razvojem analitičkih sustava u drugim velikim tvrtkama i s kojima smo surađivali prethodnih godina, te je načelni dogovor bio da nam se pridruže kada posao krene i kada budemo bili u mogućnosti osigurati plaće za još nekoliko konzultanata.

Prvi naš korisnik je bio Dukat (tadašnja Lura), koji je s nama potpisao ugovor o implementaciji DW/BI sustava početkom 2002. godine a usloro nakon toga i za sustav za planiranje. U pripremi i realizaciji projekta imali smo također veliku podršku našeg partnera Megatrenda, koji je osigurao kredibilitet, Cognos licence i dobar dio znanja potrebnog za realizaciju. To je bio ugovor koji nam je omogućio da gotovo dvije godine budemo u potpunosti angažirani i da napravimo sustave koji su tada bili u tom području ponajbolji u regiji. Dukat i Megatrend su tada potpisali ugovore s Poslovnom inteligencijom – tvrtkom s dvoje zaposlenih, koja do tada nije imala nikakav drugi projekt ili prihod.  To je bilo pomalo riskantno s njihove strane, ali rizik im se zaista isplatio. I danas se sjećamo tih ranih projekata po atmosferi zajedništva i pozitivnom entuzijazmu koji je u tom okruženju vladao. Iako mnogi kolege koji su bili na tom projektu više ne rade u Dukatu i život nas je odnio na razne strane, kad god se sretnemo, uvijek se rado sjećamo tih vremena.

Kako se projekt u Dukatu zahuktavao, došlo je do trenutka kada smo pozvali kolege s kojima smo imali načelni dogovor da nam se pridruže. To je bilo naše prvo veliko razočaranje. Naime, umjesto da s nama podijele isti entuzijazam, od njih smo dobili košaricu… Iako se radilo o visokoobrazovanim stručnjacima koji nisu bili ni blizu tridesetog rođendana, odlučili su ostati u velikim tvrtkama u kojima su tada radili, nespremni preuzeti rizik odlaska u malu tvrtku poput naše. Mi smo mogli shvatiti da oni na tu promjenu nisu spremni, ali nismo mogli shvatiti zašto su nam nekoliko mjeseci ranije rekli da možemo računati na njih?

Kako smo rasli…

Tada u Hrvatskoj nije bilo više od deset ili petnaest ljudi s bilo kakvim iskustvom u implementaciji analitičkih sustava, pa smo se silom prilika okrenuli stvaranju vlastitih resursa – zapošljavanju pripravnika i procesu prijenosa znanja i stvaranja kvalitetnih konzultanata. To je ono nešto što je zaista pravi rezultat svega što smo pokušavali i raditi ovih deset godina. U tim inicijalnim procesima selekcije 2004. i 2005. godine smo ostali šokirani da zaista u Hrvatskoj još uvijek ima kvalitetnih, mladih, tek diplomiranih stručnjaka. Nakon dugih godina u kojima smo prošli rat i privatizacije, bilo nam je očito da se sustav vrijednosti cijele države promijenio i da su te generacije na dobrom putu da postanu izgubljene. Morali smo jako dobro paziti kod zapošljavanja, bilo je i grešaka, ali vrlo brzo se filtriralo što je valjalo. Uglavnom, tih nekoliko „klinaca“ koje smo tada zaposlili su imali sve ljudske vrijednosti i vrline koje smo mogli zamisliti – bili su pametni, vrijedni, pošteni, lojalni, duhoviti, vedra duha, uvijek spremni podijeliti znanje. Danas su oni vrhunski stručnjaci u svom području, s jedva tridesetak godina starosti, imaju obitelji i djecu, direktori su kompetencija u Poslovnoj inteligenciji. Njima uz bok je još desetak drugih koji su došli godinu, dvije ili tri nakon njih i stručno se razvijaju na gotovo identičan način. I ljetos smo zaposlili petero novih pripravnika, koji su već na projektima rade kvalitetno i prilično samostalno.

Kad pogledam što sam ja napravio u životu do svoje tridesete godine, u usporedbi s mojim maldim kolegama moj rezultat je prilično mršav – osim završenog fakulteta i činjenice da sam bio zaposlen u struci, nema puno stvari koje bih mogao nabrojati kao neka svoja ostvarenja u mladim danima.

Od nas šezdesetak u tvrtci, praktično je polovica došla direktno s fakulteta. Možda je najzanimljiviji primjer PI Podgorica, gdje su svi osim direktora doslovno došli u firmu kao pripravnici i sve o skladištima podataka i poslovnoj inteligenciji naučili uz rad, jedan od drugoga i od kolega iz Zagreba i Beograda. Ta količina znanja koju smo stvorili, prenijeli jedni na druge i na naše korisnike, izvezli je u regiju i u Europu, meni je doslovno fascinantna. I danas smo svi mi stariji kontinuirano angažirani na projektima u većem ili manjem opsegu, te znanje prenosimo dalje, na slijedeće generacije. Duboko vjerujem da takav mušketirski svi-za-jednoga-jedan-za-sve stav koji imamo, ta iskrenost, lojalnost i odgovornost je ono što nas čini ekipom kakva jesmo. Fluktuacija u našem timu je jako mala, zbog toga je kumulirano znanje veliko. I zaposlenici i korisnici taj odnos znaju prepoznati i cijeniti.

Za kraj dva božićna primjera… Prije mjesec dana je kolegica koja je voditeljica DW/BI odjela u jednoj tvrtci koja je naš korisnik išla na Brač na vjenčanje svog brata, koji je prilično cijenjen vinar. Mi smo je zezali prije puta i pitali da li će nam donijeti neku butelju. Ujutro u petak prije Badnjaka je došla kod nas u ured i donijela nam butelju plavca, uz komentar da je to jednostavno morala napraviti. Taj petak je također jedna naša mlada kolegica donijela u ured tortu. Nije joj bio rođendan niti je išta slavila, nego je, eto, večer ranije ispekla i donijela tortu, da je skupa pojedemo.

Konačan rezultat je odnos koji se ne temelji isključivo na plaći, novcu, radnom vremenu, ugovorima i primopredajnim zapisnicima, nego u sebi ima ljudsku notu, ima komadić međusobnog poštovanja, veselja, prijateljstva i osjećanja pripadnosti, osjećaja da zajedno radimo i stvaramo nešto dobro. Eto, to je Poslovna inteligencija