Blog

Preživljavanje

Piše: Dražen Oreščanin

Preneseno iz magazina Mreža, 04/2012

Kriza je u Hrvatskom gospodarstvu duga i duboka, već godinama je osjeća i IT industrija. Pitanje koje si mnogi već godinama postavljaju je kako preživjeti krizu.

Pokušajte zamisliti neke od ovih životnih situacija, procijenite da li su realne ili nisu. Pretpostavite da u trgovini na blagajni imate robe u košarici za 100 kuna i da blagajnici pokušate objasniti da biste za iste novce htjeli još pet drugih artikala koji koštaju još 100 kuna, da li ćete uspjeti u svojoj namjeri?

Kupujete BMW koji u salonu košta 500.000 kuna, pa prodavaču objašnjavate da je to točno autko kakav trebate, ali vaš je budžet za auto 200.000 kuna. Vrlo rado ćete ga uzeti ako se uklopi u budžet, neka pokuša smanjiti cijenu tako da neke opcije koje vama ne trebaju, poput tepiha, izbaci. Naravno, ono što se može izbaciti je zanemarive vrijednosti, ali tražite popust od 60%. Imate li ikakve šanse da takav popust dobijete?

Međutim, ovakve situacije koje nipošto nisu uobičajene u stvarnom životu, svakodnevnica su u životu IT tvrtki, dobavljača informacijskih sustava, pogotovo u doba krize koje traje već četiri godine. Klijenti i korisnici usluga IT tvrtki su skloni iskorištavanju ovakve situacije na tržištu, te pokušavaju dobiti što nižu cijenu za opremu ili uslugu koju nabavljaju. Ova strategija dovodi do rušenja cijena, a s rušenjem cijena, pada i kvaliteta, a vrlo je moguće da se sustav ili projekt niti ne isporuči u skladu s očekivanjima. Kao konačan rezultat nestaje i povjerenje u tvrtku koja isporučuje rješenje te u industriju općenito. Korisnik je nezadovoljan, a najčešće ne uviđa i svoju odgovornost u cijelom procesu, koji je potaknuo zahtjevom za snižavanjem cijena, a vrlo često i dodatno stimulirao dugim rokovima plaćanja i zakašnjelim uplatama.

U zadnjih godinu ili dvije gotovo uvijek kada sretnem nekoga od kolega iz IT sektora kojeg nisam vidio neko vrijeme, prva je tema o kojoj se povede razgovor tradicionalna „Kako vam ide?“. Najčešći komentar je da ide slabo ili jedva nekako, da je pala prodaja i opreme i softvera, da je konkurencija nelojalna, da je veliki pritisak na cijene usluga, da se dugogodišnji ugovori otkazuju… Kriza je, treba preživjeti, ali kako?

Pokušati preživjeti se može na više načina. Jedan način je kukanje kako je teško, galama, otpuštanje viška ljudi i traženje tko je kriv – država, korupcija, konkurencija. Taj način ne donosi neke konkretne rezultate, a energija se troši bespotrebno i na nešto što ne donosi rezultate. Slijedeći korak u ovakvoj strategiji, možemo je nazvati utopljenička, je borba pod svaku cijenu za svaki potencijalni posao jer svaki posao znači život, bez obzira da li je u vašem području ili nije, bez obzira da li je rentabilan ili nije. Ulazak u maloprije opisan vrtlog rušenja cijene i kvalitete nikome nije donio ništa dobro i ne vodi preživljavanju, nego bolnim rezovima, dugotrajnom propadanju, ili u boljem slučaju prodaji tvrtke koja se našla na rubu propasti nekome „za male pare“.

Drugi način preživljavanja su novi poslovi i niše, ovu strategiju možemo nazvati inovativna. U Hrvatskoj nekih novih poslova i niša baš nešto i nema, izuzev možda u području cloud rješenja i mobilnih aplikacija. Dobar primjer je slovenski Outfit7 i njihov Talking Tom i klonovi – 300 milijuna downloada i preko 100 milijuna dolara prihoda. Po mom mišljenju, najbolji hrvatski primjer je Infobip iz Pule, tvrtka koja sjano posluje, a za koju gotovo nitko u Hrvatskoj nije ni čuo. Na njihovim se web-stranicama teško može i vidjeti da su izvorno hrvatska tvrtka… U Hrvatskoj postoji dosta malih i ambicioznih tvrtki sa zanimljivim proizvodima, organiziranih u Hrvatsku udrugu izvoznika softvera. Neke od njih će biti zasigurno vrlo uspješne, a neke već i sada privlače puno medijske pozornosti sa svojim proizvodima, nastupima i nagradama na međunarodnim skupovima posvećenim inovativnim rješenjima. Bitno je razumjeti da je ovo područje igralište mladih tvrtki i momaka i djevojaka koji još možda nisu ni diplomirali – to su aplikacije i svijet nove generacije. Nekom tko je svoj poslovni model bazirao na nečemu što je bilo „in“ prije deset ili dvadeset godina te su stvari možda zanimljive, ali u njima nema oštricu i kreativnost koju je nekad imao i još uvijek ima u području kojim se bavi. Rijetki su ljudi čija se poslovna genijalnost proteže kroz generacije – oni sigurno nisu tu s nama i ne brinu kako preživjeti krizu.

Treći način je znanje i rješenja koje tvrtka ima ponuditi na drugim tržištima i drugim kanalima. Ako znanje imamo, a posla u Hrvatskoj nemamo, treba posao potražiti negdje drugdje. Ovu strategiju možemo nazvati kreativnom. Treba imati vjere da je to moguće, treba imati znanje i spremnost na rad daleko od kuće. Za malo više od godinu dana ćemo biti članovi EU i više nam neće trebati radne vize, dobivanje posla u članicama Unije će nam biti puno lakše. Znanje imamo, jezike znamo, cjenovno smo konkurentni. Ovaj koncept je bio nedavno obrađen u Nearshoring temi u Mreži i u Hrvatskoj ima tvrtki koje su u tome vrlo uspješne.

Sva tri primjera pristupa preživljavanju i prebrođivanju krize sam imao prilike vidjeti u zadnjih nekoliko godina. Može se reći da je načelni pristup kako Republike Hrvatske, tako gospodarstva kao cjeline, najbliži prvom, utopljeničkom pristupu – nema jasne strategije, proračun je u deficitu, krpaju se rupe, režu troškovi, prodaje se što se može od imovine. Tvrtke koje su se tako ponašale su ili propale ili su u velikim problemima i stečajevima – uz brodogradilišta i željezare koje već dugo grcaju na rubu bankrota najnoviji primjeri su Dalmacijavino, Jadrankamen i mnogi drugi. I neke IT tvrtke je zadesila slična sudbina…

Inovativni i kreativni pristup se od ovog prvog, nevoljkog i utopljeničkog pristupa, razlikuje isključivo po prisutnosti komponente strategije, ideje i promišljanja onoga što se nalazi oko nas i u budućnosti. Svaka tvrtka koja je prije pet godina postavila pametnu i kvalitetnu poslovnu strategiju, otpornu na lokalne utjecaje i što je moguće više neovisnu o hrvatskom tržištu, ni danas, u doba najveće krize, nema velikih poslovnih problema. Na žalost, tužna je činjenica da je takvih tvrtki nedovoljno da budu zamašnjak oporavka i razvoja. Druga tužna činjenica je da za svoje aktivnosti najčešće nemaju ni podrške ni poticaja, nego se sredstva od poticaja daju onima koji viziju nisu imali i koji su svoju imovinu upropastili…

Tags