Blog

Poštovanje

Piše: Dražen Oreščanin, preneseno iz magazina Mreža, 04/2014

Krajem veljače održan je u u velikoj sjedničkoj dvorani palače Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a u organizaciji Znanstvenog vijeća za tehnološki razvoj, okrugli stol Informacijska i komunikacijska tehnologija u industrijskom razvoju, o kojem imate priliku više pročitati u ovom broju Mreže i na Bug Online. Imao sam čast i zadovoljstvo biti prisutan na tom okruglom stolu, te o navedenoj temi reći nekoliko misli kao predstavnik CISEx-a, Hrvatske udruge nezavisnih izvoznika softvera. Sa zida su nas smireno i s blagim smješkom s uljanih portreta gledali velikani hrvatske znanosti – Lavoslav Ružička, Ivan Supek i mnogi drugi čije likove nisam ni prepoznao.

Kolega Zvonko Pavić koji je napisao tekst za Mrežu bio je jedini novinar prisutan na okruglom stolu. Uistinu, interes hrvatske javnosti za ovaj okrugli stol je bio daleko od mizernog i poražavajućeg, naravno u negativnom smjeru. Istovremeno, nekoliko stotina metara dalje na Okružnom sudu, novinari svih većih redakcija hrvatskih medija su utaboreni na suđenju bivšem premijeru, koji je uhvaćen s rukama u pekmezu u više navrata – mora se znati što je puku bitno…

Moram priznati da sam u nekoliko dana prije i poslije okruglog stola čuo od ljudi koje poznajem, a neke od njih i uvažavam, razmišljanja tipa što stari prdonje pričaju o stvarima o kojima nemaju pojma. Ovakav stav u cijelosti ukazuje na potpuni manjak poštovanja prema znanju, iskustvu i mudrosti, te poštovanja prema općenito bilo čemu što netko drugi radi u ovoj državi i na ovom svijetu. Dekadencija društva i omalovažavanje pameti i stručnosti su postali općeprihvaćeni model ponašanja u Hrvatskoj. Takvim stavom sam ostao šokiran, reklo bi se iznenađen i uvređen… Pitate se zašto, pa zar to nije neka skupina starih prdonja???

Akademik Budin, profesori Lovrek i Filetin su proveli svaki preko četrdeset godina baveći se znanstvenim radom, pradavajući na fakultetima i odgajajući generacije inženjera, između ostalih i mene, a moguće i tebe, dragi čitatelju. Nije moguće da u tih skoro pola stoljeća nisu ništa naučili i da nisu zavrijedili mrvicu elementarnog poštovanja za ono što su dali ovom društvu. Da li zaista mislite da ti ljudi, nakon toliko godina života i rada nemaju ama baš nimalo pojma o informacijskoj tehnologiji i industrijskom razvoju? Da li je moguće da ovoj državi koja grca u smrtnom hropcu gospodarskog beznađa nema nikoga tko će ih saslušati što misle i kažu o strategiji koju su pisali valjda neki dripci i belosvetske konzultantske njuške, kad ih već vrle političke tzv. elite nisu smatrale za shodno pitati dok su strategiju radile?

Ne možemo očekivati od akademika koji imaju debelo preko 70 godina da idu na barikade, ali koju pametnu sigurno imaju za reći. Moj stari je njihovih godina, pa gleda sapunice i ide na ribe, a pola vršnjaka mu već ore nebeske njive. Ali ovi još rade našto… Vidjele sijede glave da je sve otišlo u bananu pa ‘ajde da pokušamo nešto pomoći. Ne zaboravite, oni su članovi akademije znanosti i umjetnosti, a ne akademije politike i industrije, ali ipak pokušavaju prenijeti svoju poruku –  zagovaraju pametnu specijalizaciju industrije, zaključuju da je ovaj prijedlog strategije nedorečen, da se treba mijenjati uvrijeđeni mentalitet koji je glavna prepreka razvoju, da se treba mjeriti utjecaj ICT-a na rast BDP-a kako mjere druge zemlje i druge pametne stvari.

Da li svatko od vas koji ste rekli ili pomislili da su to neki stari prdonje zaista samog sebe smatra boljim, sposobnijim i pametnijim od akademika i profesora? Ako se takvima smatrate, kojim svojim izvanrednim uspjesima i nevjerojatnom postignućima možete potkrijepiti takav stav? Ako ste na ova pitanja odgovorili pozitivno, s detaljnom listom izuzetnih poduzetničkih ostvarenja i nagrada, molim vas istupite korak naprijed i pomozite nama ostalima, zasučite rukave i upregnite mozgove, osvijetlite nam put u bolju budućnost i pokažite nam svjetlo na kraju tunela. Na žalost, od pametnih i mudrih komentatora, koji si bezbrižno daju za pravo obezvrjeđivati akademike, teško će se naći netko tko im može u bilo kojem aspektu ljudskog djelovanja parirati. OK, nije ni akademija bezgrešna, sjetimo se slučaja Đikić, ali ipak je ustanova sa 150 godina tradicije i impresivnim članstvom.

Ignoriranje medija i podsmjeh osrednjih prema akademicima, koji su najbolji od najboljih u svojim strukama i umjetnostima, koji svoj status u Akademiji zahvaljuju izborom na temelju svojih djela, pokazuju koliko u ovoj našoj napaćenoj državi nema poštovanja. Ne poštuju se stariji, ne poštuju se pametniji, ne poštuju se sposobniji. Uglavnom svima nogice bezbrižno lamataju, dok su glave duboko zabijene u guzice, a ručice tipkaju komentare po fejsu i forumima. Kritičnost javnosti i pozivanje na promjene se čuju odasvud, sve dok se ne mora napustiti tipkovnica ili nisu ugrožena neka vlastita, davno dobivena prava.

Dragi čitatelju, ako si ovim mojim tekstom pogođen i misliš da te ne poštujem, zapitaj se koliko ti poštovanja pokazuješ prema nekome tko je u poslu kojim se bavi najbolji i fenomenalan. Onoliko poštovanja koliko pokazuješ drugima, jednako toliko zaslužuješ i za sebe.

Vjerojatno će neki od onih koji još nisu odustali od čitanja ovog teksta zaključiti da sam prokleta budaletina i hejter i da ionako nikada nisam niti napravio niti napisao išta vrijedno sekunde nečije basnoslovno vrijedne pažnje. Zapitajte se u ovom trenutku dvije stvari. Prva je što ste pažnje i poštovanja vrijedno napravili do sada u životu, kome ste pomogli i da li će netko ikada za vas reći da ste bili dobar i vrijedan i pošten čovjek. Druga je što ćete napraviti da u budućnosti budete bolji. Nemojte odmahivati rukom, šta mi ovaj tupan soli pamet, nego se zaista zapitajte. Odgovori bi vas mogli iznenaditi.

Dok god se ne naučimo prvo očistiti ispred svojih vrata i izvaditi kišobrane iz vlastitih očiju prije nego što se kamenom nabacimo na bilo koga tko pokuša nešto napraviti i pokrenuti, na žalost nećemo vidjeti boljih dana. Svaka promjena uvijek kreće prvo od mijenjanja samoga sebe. Ako netko nije spreman mijenjati samoga sebe kako bi bio bolji i poštivao druge, onda nema pravo niti druge kritizirati ili suditi da nemaju pojma, da su nesposobni, glupi ili pokvareni, ma koliko dobri ili loši drugi bili u onome što rade.