Blog

Lideri

Piše: Dražen Oreščanin

Ovaj blog baš nije direktno vezan za Poslovnu inteligenciju, ali neke posredne veze ipak ima… Prošli petak Lidija i ja smo, zahvaljujući Infodomu i ljubaznom pozivu profesora Slavka Vidovića imali priliku prisustvovati putem video-linka Leadercast 2011 konferenciji i slušati neke zaista relevantne i impresivne svjetske mislioce poput Johna Maxwella i Setha Godina.

Kao uvod u konferenciju, organiziran je okrugli stol koji je vodio prof. Velimir Srića, a na kojem su sudjelovali Tončica Čeljuska, Miodrag Šajatović, Domagoj Juričić i Darko Markušić. Glavna diskusija na tom uvodnom okruglom stolu vodila se oko toga da li su naši političari zaista lideri i tko je od nasih vodećih gospodarstvenika pravi lider. Pominjana su u pozitivnom kontekstu imena Ante Markovića, Ivice Todorića, Franje Lukovića. Na žalost, nije bilo moguće postaviti pitanje iz publike zbog kratkoće vremena, a ja imam jedno pitanje i razmišljanje na koje bih volio dobiti odgovor ili komentar nekog mudrijeg…

Pitanje glasi – zašto lidere tražimo isključivo u poslovnom i političkom okruženju? Naime, rad i pripadnost državi ili naciji samo djelomično određuju čovjeka, te po mom mišljenju najbitnije ljudske osobine, nisu vezane ni za jedno ni od ova dva područja. Ako se gleda od antičke i rimske civilizacije prema današnjim vremenima, tko su ljudi koji su ponajviše ostali zabilježeni u povijesti po nekim pozitivnim djelima? Kao prva bitna grupa ističu se filozofi, posebno u antici, koji su promišljali, shvaćali, opisivali i zapisivali svijet i sve oko nas. Od antičkih vremena naovamo, primat od filozofa (koji su ipak zadržali utjecaj) preuzimaju dvije grupe – pisci i znanstvenici. Dakle, neku pozitivnu ljudsku povijest obilježili su Aristotel, Pitagora, Shakespeare, Galileo Galilei, Sir Isaac Newton, Mark Twain, Nikola Tesla… Nitko od njih i brojnih drugih nije poznat po velikom materijalnom bogatstvu, nego su poznati po velikim mislima i djelima napravljenim za dobrobit cijelog čovječanstva. U svoje vrijeme često su bili neshvaćeni, a ponekad i spaljivani ili razapinjani na križ.

Što se desilo s liderima u ljudskim vrijednostima, gdje su nestali? Da li je to pojava specifična za Hrvatsku, regiju ili za cijeli svijet? Tko su lideri uljudskosti danas? Meni na pamet padaju prvo vjerski vođe poput Ivana Pavla II ili Dalaj Lame, koji zaista u sebi imaju aspekt svetosti još za života – oni su nositelji vjere, bez obzira o kojoj vjeri se radilo. Nekog drugog lidera, kojeg nije iznjedrila politika ili biznis, ja u današnjoj Hrvatskoj ili svijetu općenito, na žalost ne vidim. Lideri su do nedavno postojali, ali su pomrli, a novi lideri koji bi ih zamijenili se nisu profilirali. Kao lidere u ljudskosti ja doživljavam Ivana Supeka, Stevana Dedijera, Vladu Gotovca (humanistu, ne političara), kardinala Kuharića. Neki novi ljudi na njihovim ili drugim mjestima (Bozanić, Đikić, Radman, Josipović) jednostavno nemaju tu snagu pozitivnog i afirmativnog djelovanja na mene osobno i naciju i državu općenito. Pitam se zašto je to tako.

Jedan razlog može biti nedovoljna generacijska distanca – oni su tu, naših su godina, jedni su od nas i možda ih ne doživljavamo kao autoritete. Drugi razlog može biti “jalnuški diletantizam” i zavidnost sitnih duša koje žele isticati sebe umanjujući stvarnu vrijednost velikih – primjeri su diskusije oko MedILSa i neprimanje dr. Đikića u HAZU. Treći razlog može biti posvemašnja kontaminacija konzumerističkom (ne)kulturom i raznim Big Brotherima i sličnim smećem i potpuni gubitak interesa prosječnog čovjeka za bilo što osim borbe za golu egzistenciju. Četvrti razlog može biti trajna promjena i degradacija sustava vrijednosti u društvu 21. stoljeća. Sigurno ima i drugih potencijalnih razloga.

Ono što bih želio je da se pojavi u našem društvu netko ili više netkoa u kojima bih prepoznao vrline koje su imali cijenjeni pokojnici i tko bi zaista bio lider – ne poduzetnik, direktor ili političar, nego čovjek.

Tags