Blog

Jedanaesto prase

Piše: Dražen Oreščanin, preneseno iz Magazina Mreža, 09/2013

Sjajni izvozni rezultati tvrtki koje se bave razvojem softvera i IT uslugama možda nekoga iznenađuju, ali oni su isključivo posljedica snalažljivosti brojnih tvrtki u našoj industriji

U zadnje vrijeme aktualne su diskusije da li je Hrvatska dotaknula dno i da li je konačno došlo vrijeme za oporavak ili nas čeka i dalji pad. Sudeći prema potezima Vlade i komentarima nezavisnih stručnjaka, dno je još daleko, a mogućnosti za dublji pad su neslućene. Ipak, u tom depresivnom okruženju postoje i svijetli primjeri. Nedavno sam bio kao predstavnik CISEx-a na jednom panelu u okviru konferencije koja je imala temu „Hrvatska na dnu ili na početku: Modeli i iskustva pokretanja gospodarskog oporavka“. Sam panel je imao temu inovativnog poduzetništva kao potencijala za rast hrvatskog izvoza, a na panelu su također svoje predstavnike imale tri vrlo uspješne i inovativne hrvatske tvrtke – JGL, DIV i Genos. Moram priznati da sam se vrlo ugodno osjećao u navedenom društvu, prezentacije i diskusija su bili zanimljivi, publika je bila zainteresirana i zadovoljna, pitanja koja su postavljali su bila zanimljiva. Jedno vrlo pozitivno iskustvo, s ljudima koji rade sjajne kreativne stvari, uživaju u poslu i imaju komercijalno uspješne tvrtke. Na tom panelu sam imao priliku predstaviti rezultate naše industrije za 2012., koje su pripremili Astra Poslovni inženjering i Bisnode, nekoliko dana prije službene objave.

Dakle, ovih dana je objavljena analiza da je proizvodnja softvera i usluge vezane za računala (NKD klasa 62 – Računalno programiranje, savjetovanje i djelatnosti povezane s njima) u 2012. godini postala 11. najznačajniji hrvatski izvozni proizvod s ostvarenim prihodom od izvoza od 1,1 milijarde kuna, sa znatnim rastom i izvoza i prihoda i broja zaposlenih u zadnje dvije godine.

Ako niste znali, prvih deset su naftni derivati, brodovi, lijekovi, transformatori, drvo, plin, gnojivo, zlato, sjedala i željezni otpad. Pogledajmo malo detaljnije prvih deset. Prvo iz njih možemo kao proizvode s minimalnom dodanom vrijednosti eliminirati naftne derivate, drvo i plin kao prirodna bogatstva ili temeljne derivate prirodnih bogatstava (izvoze se derivati od uvezene nafte, što i nije neka pamet). Brodogradnja je rupa bez dna i stvara deset puta više gubitaka nego što stvara koristi od izvoza. Gnojiva i transformatori su tu zbog proizvoda jedne tvornice u svakom od dva područja koje su nekim čudom opstale (Petrokemija i Končar Energetski transformatori i D&ST), a ne zbog snage same industrije ili državne strategije. Zatim, izvoz zlata je posljedica propadanja i siromaštva nacije, te cvjetanja biznisa otkupa zlata od ljudi koji jedva preživljavaju. Željezni otpad vjerojatno ide u istu kategoriju propadanja – jadna je država u kojoj je željezni otpad u prvih deset izvoznih proizvoda. Proizvodnja sjedala se čini zanimljivom, ali primarno ovisi također o jednoj jedinoj (stranoj) tvrtki Boxmark Leather d.o.o., koja sama ima izvoz od gotovo dvije milijarde kuna – inače radi se o podružnici njemačke tvrtke koja u Varaždinu zapošljava 1800 ljudi, a radi sjedala za auto industriju.

Od prvih deset izvoznih proizvoda, jedino u proizvodnji lijekova postoji nekoliko prilično jakih izvoznika, uz već spomenuti JGL, tu su Pliva, Belupo, PharmaS,  posrnuli Farmal i još nekoliko manjih proizvođača, ali ipak postoji nekakva industrija koja ima prosperitetnu budućnost.

Budući da smo uspješno elaborirali da je od deset vodećih izvoznih proizvoda samo proizvodnja lijekova plod farmaceutike kao uspješne i prosperitetne industrijske grane, dolazimo do nevjerojatnog zaključka da je proizvodnja softvera i isporuka pripadajućih usluga po prihodima od izvoza druga industrija u Hrvatskoj. Ono što je problem u cijeloj priči je da nitko van uskog kruga ljudi unutar IT industrije toga nije svjestan. Zbog čega je takva situacija?

Da bismo dobili odgovor na to pitanje, trebamo pogledati strukturu navedenih 1,1 milijarde kuna izvoza. Najveći hrvatski izvoznici računalnog softvera i usluga imaju između 30 i 70 milijuna kuna godišnjeg izvoza. U ovoj ukupnoj brojci od 1,1 milijarde kuna izvoza nalaze se doslovno stotine, a možda i više od tisuću tvrtki koje izvoze – neke možda sto tisuća kuna, neke milijun kuna. Nema nekog velikog sustava koji zapošljava tisuće ljudi, koji ima medijski jako zanimljive proizvode i koji ima kontinuiranu prisutnost u medijima. U softverskim izvoznicima ljudi u najvećem broju slučajeva šute i programiraju.

S druge strane, ta segmentiranost proizvođača softvera je i prva naša velika prednost. Kao prvo, ukupni rezultati industrije ne ovise o performansama jedne ili dvije velike tvrtke, nego ima više desetaka tvrtki koje pridonose više milijunskim iznosima. To je garancija stabilnosti i dugoročnog rasta sektora.

Druga velika prednost našeg sektora je i globalno tržište koje kontinuirano raste, te minimalni troškovi distribucije. Potrebe za softverom u svim područjima ljudskih aktivnosti rastu iz dana u dan, stvaraju se nove niše, te je uz znanje, kvalitetnu ideju, realizaciju i prezentaciju, mogućnost uspjeha prilično realna. Potencijali rasta su gotovo neograničeni.

Treća naša bitna prednost su relativno niski zahtjevi za kapitalom do trenutka kada se počinju ostvarivati prihodi. Da biste proizveli i prodali Vegetu ili Sumamed, potrebna vam je tvornica, dobavljači i materijali, skladišta, prodajni i distribucijski kanali i kvalificirani zaposlenici, ali većina troškova su materijalni troškovi za koje se mora osigurati financiranje. Za softver je potrebno znanje, te su u usporedbi s ljudskim troškovima svi ostali materijalni i logistički troškovi zanemarivi. Unatoč suludim poreznim opterećenjima u Hrvatskoj, zahvaljujući relativno niskim neto plaćama, u Europi smo u razvoju softvera i pružanju IT usluga izuzetno konkurentni.

Četvrta naša prednost je nezavisnost, što stoji i u nazivu naše udruge. Mi ne ovisimo o ugovorima s državom, ne ovisimo o poticajima, ne ovisimo o ugovorima sa sindikatima. Mi ovisimo isključivo o kvaliteti naših proizvoda i usluga, o zadovoljstvu naših korisnika i o motiviranosti naših zaposlenika.

Dva su tipa tvrtki u našem sektoru. Jednu grupu čine tvrtke koje su od početka bile orijentirane primarno na strana tržišta i koje su našle nišu u kojoj igraju značajnu ulogu. Takve tvrtke ostvaruju praktično sav prihod od izvoza. U tu grupu spadaju i popularni Startupi, koji su medijski zanimljivi ali realno generiraju malo prihoda i zapošljavaju malo ljudi. Drugu grupu čine tvrke koje su godinama rasle na domaćem i regionalnom tržištu, ali su se uslijed krize u zadnjih pet godina orijentirale na zapadna tržišta. Takve tvrtke obično imaju 20 do 50% prihoda od izvoza. I sam dolazim iz jedne od tvrtki iz ove grupe, te mogu reći da nakon golgote rada u Hrvatskoj i našoj regiji, svaki posao s bilo kojim korisnikom u Europi ili Americi izgleda kao šetnja cvijetnom livadom. Tko preživi pakao poslovanja ovdje, u normalnom poslovnom okruženju će sigurno biti megauspješan.

Kako to sve izgleda iz malo šire perspektive? Vladajućim garniturama, bez obzira iz koje stranke dolaze, nismo zanimljivi a u biti su jako sretni s nama – punimo proračun, gledamo svoja posla, ne radimo probleme i uglavnom ništa ne tražimo. Tu i tamo se poslikaju na nekoj Startup konferenciji i izjave da će Hrvatska uskoro postati zemlja znanja i raj za visoko tehnološke investicije. Ako je netko ikada vjerovao u to, sigurno se u međuvremenu otrijeznio.

Postoje dva bitna, dugoročna problema. Prvi je visokoškolsko obrazovanje koje u kvaliteti nazaduje velikim koracima. Kvaliteta visoko obrazovanih stručnjaka koji izlaze s naših fakulteta u stalnom je padu, kako sa stručne strane, tako i sa strane stava, spremnosti na kreativan angažman i općenito na razmišljanje o stvarima koje rade. To je dijelom posljedica okoštalosti sveučilišnih struktura, dijelom posljedica uvođenja školovanja po Bolonjskom procesu, a dijelom posljedica sveopće deterioracije društvenih vrijednosti i stanja u državi. Ako se naša industrija nastavi razvijati, a ne budemo imali dovoljno kvalitetnih ljudskih resursa, tražit ćemo ih drugdje i seliti ćemo proizvodnju na istok.

Drugi problem je opća katastrofa u društvu i državi, te strašno porezno opterećenje. Sjedište tvrtke  i operacije je izuzetno lako prebaciti negdje drugdje i umjesto hrvatske tvrtke postati tvrtka s Djevičanskih otoka, Cipra ili iz neke druge porezne oaze. U Hrvatskoj ostaje postojeći razvoj i onoliko prihoda koliko je potrebno da se pokriju troškovi i sve je apsolutno legalno. Vlasnici tvrtki se sele u SAD, Kanadu, Veliku Britaniju i od tamo dalje razvijaju posao, a razvoj, kao u prethodnom slučaju, sele na istok gdje je troškovno povoljniji.

Za oba ova scenarija već postoje primjeri kod uspješnih hrvatskih IT izvoznika, a ako se poslovno okruženje uskoro ne počne mijenjati na bolje, takvih primjera će biti sve više, naš doprinos razvoju Hrvatske sve manji, a doprinos razvoju drugih ekonomija sve veći. Za takav razvoj situacije mi nećemo snositi nikakvu odgovornost, budući da je poznata činjenica da kapital i posao ne poznaje granice, te da se uvijek seli tamo gdje su mu uvjeti za rast i razvoj povoljniji.

Tags