Blog

Investitori

Piše: Dražen Oreščanin

U doba tamnice naroda koju znamo i pod nazivom Jugoslavija, puno nesretnih hrvatskih tvrtki je bilo cijenjeno na stranim tržištima, a građevinari poput Hidroelektre i Ingre su izgradile nebrojene brane, ceste, mostove i tunele o zemljama Afrike i Azije. Jedno od najboljh tržišta bio je Alžir, a u to doba su u Hidri radili i moja punica i šogor, koji je na terenu u Alžiru proveo pet godina. Hidra je u Alžiru napravila između ostalog vodovod grada Alžira, luke u Oranu i Arzewu, brane Sidi Yacoub i Chiffa, proširenje aerodroma u Alžiru i vojni aerodrom Boufarik, brojne ceste. Model je bio jednostavan – država ih angažira da naprave elektranu, oni naprave, korisnik plati i svi sretni.

Danas smo svjedoci čudne i tužne situacije da nam gradnju prve elektrane u Hrvatskoj (jer nijedna nije sagrađena u zadnje 23 godine) u medijima serviraju kao stranu investiciju za koju su zainteresirani Samsung i Daewoo. Pa tko je ovdje lud? Nije Samsung došao i rekao “Hej ljudi, ‘ajmo uložit ovdje i napravit elektranu, to nam je profitabilna investicija“,  nego je riječ o energetski najnesamostalnijoj državi u Europi koja nema love sama sagraditi elektranu, pa dobavljača plaća u naturi i na đemdo na dvadeset  godina. Isti slučaj je i s monetizacijom autocesata i bušenjem nafte u Jadranu – nazivati investicijama i velikim uspjesima to što se neki veleizdajnik drznuo u bescjenje davati prirodna bogatstva bogatim stranim korporacijma je ne samo jadno, nego će vjerojatno u budućnosti biti podložno i kriminalnom procesuiranju. Sjetimo se samo prodaje INA-e i uloge koju je tadašnji premijer odigrao u cijeloj pljački.

Kad već spominjemo INA-u, treba definirati i razliku između investicija u kupovinu postojećeg biznisa i investiciju u pokretanje posla iz početka. Prvo se na engleskom naziva acquisition, a drugo se naziva greenfield investicija. U Hrvatskoj je akvizicijski biznis bio legalizirana pljačka društva. Država, koja nije bila vlasnik imovine (imovina je bila društvena) je jednim potezom pera podržavila imovinu, te je najčešće u bescjenje prodavala podobnima, koji su u mnogim slučajevima dobiveno upropastili. Za takve usluge, novci od mita su završavali u džepovima političara i birokrata koji su to omogućavali. Ono što smo poklonili strancima, poput Zagrebačke, Privredne i mnogih manjih banaka, HT-a i turističkih kompleksa na Jadranu, još prilično dobro funkcionira. Nije neka prevelika mudrost kupiti uhodani biznis na relativno pristojnom tržištu i ne upropastiti ga, zar ne?

Postoji nekoliko kvalitetnih primjera greenfield investicija u Hrvatskoj, poput Vipneta ili RBA, ali u proizvodnji se samo jedna posebno izdvaja – Boxmark Leather u Varaždinu koji zapošljava gotovo dvije tisuće ljudi. Jedna lasta ne čini proljeće – da bismo smanjili nezaposlenost za 100.000 ljudi, treba nam točno pedeset takvih tvrtki, a imamo samo jednu…

Probajte zamisliti situaciju u kojoj Samsung kaže “Hej, mi ćemu u Hrvatskoj napraviti tvornicu u kojoj ćemo proizvoditi mobitele i tablete za Europu i zaposliti 10.000 ljudi, zato što su nam uvjeti poslovanja ovdje povoljni.” Ili da IKEA otvori tvornicu namještaja umjesto trgovačkog centra ili KIA tvornicu automobila umjesto auto-salona… To bi bile prave investicije, a ovo su laži i prašina u očima naivnog naroda.

Iako se termo-elektrana ne može nazvati stranom investicijom, ona ipak ima neke pozitivne učinke (sada ćemo zanemariti ekološke implikacije o tome da li treba biti na ugljen ili na plin). Osigurati će određenu zaposlenost, povećati proizvodnju električne energije i smanjiti ovisnost o uvozu energije. Pitanje je i koga će strani investitor (ili bolje je reći gazda) angažirati za izgradnju…

Što nam donosi primjerice IKEA trgovački centar? Nekoliko stotina radnih mjesta koje će biti otvorena će istovremeno biti izgubljena u drugim trgovinama namještaja kojima će promet pasti. IKEA će prodavati uvozni namještaj, što će se negativno odraziti na prodaju domaćeg namještaja, pa će se nešto radnih mjesta izgubiti i u proizvodnji namještaja. Oni koji će profitirati su IKEA zbog kupaca iz Hrvatske, Srbije i BIH koji više neće morati ići do Graza, građevinari jer su imali nešto posla i hrvatski proračun od ubiranja PDV-a od maloprodaje. Općenito, hrvatsko gospodarstvo i BDP će biti u minusu. Naravno, potrošnja je dobra i potrebna je, ali nema potrošnje bez proizvodnje i država ne može živjeti isključivo od potrošnje i uvoza.

Vratimo se na imaginarnu Samsungovu ili KIA tvornicu, kakav bi bio njen efekt na gospodarstvo općenito? Tvornica ne bi konkurirala drugim tvornicama mobitela i tableta ili automobila u Hrvatskoj, jer ih nema. Osigurala bi 10.000 novih radnih mjesta bez kanibalizacije postojećih. Gotovo cijela proizvodnja bi se izvozila i kreirala bi se pozitivna izvozna bilanca. Dobar dio materijala bi dolazio iz uvoza, ali izgradnja, energija i dio domaćih materijala bi omogućio razvoj i pratećih gospodarskih grana, a povećana zaposlenost bi dovela do povećanja potrošnje i proračunskih prihoda.

Na ovu priču o Plominu nadovezao se i grad Zagreb sa svojim planom privlačenja investicija, koji stranim investitorima nudi brda i doline, koji bi se vjerojatno financirali iz prireza i na uštrb svih građana, domaćih tvrtki koje posluju u Zagrebu i njihovih zaposlenika. Plan po onome što piše u novinama izgleda kao shema kojom će se kroz fiktivne firme i „investicije“ izvlačiti lova iz grada. Nadam se da se varam, živi bili pa vidjeli.

Za kraj, jedna mala statistika o zaposlenosti u Hrvatskoj od Državnog zavoda za statistiku, koja govori više od tisuću riječi.

 dzs2

Iako IT industrija raste i u pet kriznih godina je povećala zaposlenost gotovo nevjerojatnih 42%, tih 3.000 novozaposlenih samo su kap u moru preko 120.000 ljudi koji su izgubili posao u drugim granama gospodarstva. Povećanje broja nezaposlenih na zavodu nije toliko drastično jer se dobar dio nezaposlenih u međuvremenu iselio iz Hrvatske…

Za one koji žele znati malo više, detaljnije o IT industriji sam već pisao u tekstovima Zlatne koke i Jedanaesto prase. Izvozno orjentirana IT industrija je mala i žilava životinjica koja se naučila preživljavati u ovakvim uvjetima, ali ne može spasiti ostale. Za druge industrije, koje zahtijevaju stabilno zakonsko okruženje, prometnu infrastrukturu (luke i željeznica su nam također u banani…), povoljne uvjete financiranja, educiranu radnu snagu i slične zajebancije, nijedan normalan i racionalan investitor neće uložiti u ovakvu Hrvatsku. Možda se nađe poneki Walter Wolf ili narko-boss koji želi oprati lovu, ali dok se stvari iz temelja ne promijene, priče o investicijama će ostati samo priče.