Blog

Euforija

Piše: Dražen Oreščanin, preneseno iz Magazina Mreža

Dok se predvečer zadnjeg dana lipnja godine gospodnje 2013. u Hrvatskoj zahuktavao dernek povodom dugo očekivanog ulaska u Europsku Uniju, ja sam se u Sofiji ukrcavao u avion Austrian Airlinesa na letu prema Beču. Na boadingu je moja karta čudno zapištala, a simpatična teta mi je, na moje veliko čuđenje, rekla da sam apgrejdan u business klasu. Za sve u životu postoji prvi put, pa tako valjda i za ovo. Nekako sam si složio u glavi briju da je to možda zbog povijesnog dana u kojem Hrvatska postaje 28. zvijezda Unije, ali ipak je vjerojatnije da je to zbog prebukirane ekonomske klase i silnih letova i milja koje sam natukao na Lufthansinom Miles & More programu… Uglavnom, bio sam sretan kao malo dijete dok sam jeo nevjerojatno ukusne kozice s pravim kromiranim beštekom i pio riesling iz staklene čaše, umjesto da grickam štapiće kao nevoljnici iz ekonomske, kamo de facto i ja svojom kartom spadam. Nisam nimalo osjećao grižnju savjesti zbog te nenadane povlastice i nisam odbio ni drugu čašu rieslinga koju mi je nasmiješena stjuardesa ponudila…

Kao što sam se ja tog dana našao u povlaštenoj poziciji nekom sretnom igrom slučaja, tako se i Hrvatska našla u središtu svjetske pozornosti, jednom za promjenu, iz nekog dobrog i pozitivnog razloga, razloga koji zove na slavlje. Obično smo u centru pažnje zbog uhapšenih premijera ili oslobođenih generala, a ne sjećam se da smo kao nacija ili država u zadnjih dvadeset godina zadivili svijet nekim znanstvenim ili gospodarskim dostignućem, jedino se u sportu koliko-toliko držimo… Svidjelo se nekome što Hrvatska ulazi u Uniju ili ne, radi se o velikom danu za Hrvatsku i velikom koraku u nekakvu budućnost.

Naravno, bilo je dosta svakojakih diskusija među fejsbučarima u tome tko što očekuje od ulaska u Uniju. Evo ja sam baš bio igrom slučaja tih dana u Bugarskoj i pričao sam s ljudima o tome što se promijenilo kod njih kad su ušli u Uniju i svi su mahom rekli da se nije promijenilo ništa. Mislili su da će Unija kontrolirati ekipu koja je na vlasti, ali nije se promijenilo baš ništa, korumpirana ekipa i dalje jaše. Ako se sjećate, mnogi su očekivali da će sadašnja vlada u Hrvatskoj nešto promijeniti, pa je sad opći dojam da nisu napravili ništa i sad smo mi kao razočarani.

Osobno, postoje dvije stvari koje očekujem od ulaska u Uniju. Kao prvo, veselim se da ću na granicama i aerodromima ubuduće ići na prolaze koji su za EU citizens, jer je tamo uvijek manji red i kraće se čeka. Godinama sam, stojeći u All passports redu s živopisno obučenim nesvrstanim prijateljima iz Egipta, Konga, Kine i Bolivije psovao sve po spisku tim Europćanima. Jedina mi je utjeha bila što sam bio bar za glavu viši od svih Kineza i Japanaca koji su stajali sa mnom u redu. Evo vam ga na Europćani, sada je vaš red i moj red, konačno smo jednaki pred policijom i carinom!

Druga stvar je konačno rješavanje stigme i prokletstva zvanog roaming. Godinama gledam istu scenu kad nekome (ili meni) telefon zazvoni u inozemstvu – bolna grimasa na licu, javiti se ili ne, da li je poziv bitan? Ako se odlučiš javiti, prve riječi su „Reci brzo, u roamingu sam…“ Pozivatelj se s druge strane ispričava da nije znao, ajde nije hitno, čujemo se kad se vratiš… Unija je tu roaminšku neman ukrotila i propisala operaterima maksimalne cijene. Od 1.7.2013. više se ne moramo plašiti bankrota ako se javimo doma i popričamo s familijom desetak minuta, a vjerujte mi, moći ćemo i bezbrižno surfati po Europi bez manijakalnog traženja besplatnih wireless mreža po kafićima ako trebamo pročitati ili poslati neki važan mail…

Osim ove dvije stvari, ne očekujem ama baš ništa drugo – sunce će i dalje sjati, kiša će i dalje padati, u Hrvatskoj će sve biti po starom, u većini slučajeva jao i naopako.

Tajna realnosti mojih očekivanja je upravo u njihovoj realnosti – treba očekivati isključivo ono što je potpuno izvjesno da će se dogoditi i ništa drugo. Nije realno očekivati da ću dobiti milijune na lotu ako svaki tjedan uplatim kombinaciju za deset kuna. OK, neka minimalna vjerojatnost postoji, ali nije realno očekivati veliki dobitak, kao što s druge strane nije realno očekivati ni da me pogodi grom.

Dakle, najbolje je od ulaska Hrvatske u Europsku Uniju ne očekivati ništa i nećemo se ničim razočarati, to je sva mudrost. Nije realno da će se netko tamo negdje u Briselu ili Berlinu zabrinuti za Hrvatsku i upregnuti ponajbolje, najpametnije i najsposobnije europske resurse da nam pomogne da se izvučemo iz ovog gliba. OK, neka minimalna vjerojatnost postoji, ali nije realno očekivati da će se to zaista desiti. S druge strane nije baš ni vjerojatno da netko u Parizu ili Amsterdamu trlja ruke veseleći se da će izmusti iz Hrvatske ovo malo što nam je još ostalo. Imaju ljudi pametnijeg posla.

Bili u Uniji ili ne bili, i dalje ćemo ostati prepušteni istom HDZSDP-u i istim starim, tisuću puta prežvakanim pričama o ustašama i partizanima, nacistima i komunjarama, Hrvatima i Srbima, našima i vašima, Purgerima i Hercegovcima… I biti će nam jednako, sve dok sami jednog dana, možda, prestanemo gledati u retrovizor i krenemo nekud naprijed, svejedno kuda, samo da je naprijed. A dok dođe i taj dan (a mogao bi se desiti, velim), uvijek možemo diskutirati o svemu i svačemu, imati nepokolebljive stavove i tisuću fenomenalnih razloga i argumenata zašto nismo nešto pokrenuli, napravili ili promijenili.

Tags