Blog

Dileme oko Startupa

Piše: Dražen Oreščanin

Ovaj post je jedan produljeni komentar i razmišljanje na temu detaljno prodiskutiranu na Facebooku, detalje možete vidjeti ovdje

Ukratko, tema je bila hrvatska mrka realnost, IT industrija i zapošljavanje općenito, te utjecaj startup scene, McClurea i ostalih geekova na stvaranje eventualno svjetlije budućnosti. Kao uvod, svakako pročitajte diskusiju, a ovdje bih želio dati komentar na neka pitanja koja su se otvorila u diskusiji…

Dilema prva – kako se postaviti u javnosti u situaciji u kojoj se nalazimo? 

Jedan pristup je uloviti geeka koji naiđe i sponzorira startup s par zelembaća, pozdraviti skup kao ministar Maras s „Prijatelji geekovi, dobro nam došli…“ kao da su došli Marsovci, odvesti geeka kod Predsjednika države i od toga napraviti show program za bakice i trubiti kako smo mi buduća high-tech velesila. Takav pristup je još davno patentirao knez Potemkin. Kratkoročno to može imati efekta i možda se poneko odvaži pokrenuti još poneki startup, ali realno gledajući, to je bacanje prašine u oči.

Drugi pristup je iskreno i realno ukazati da nas nekoliko startupa neće spasiti, te da su priče o high-tech velesili puko trkeljanje. Treba znati će se mnogi od startupa vrlo uskoro u naći nebranom grožđu, izloženi truloj i tromoj hrvatskoj birokraciji, nedostatku kvalitetnih developera, nedorečenih poslovnih planova i uglavnom praznih džepova. Tu nije riječ o necijenjenju nečijeg rada i kreativnosti, tu je jednostavno riječ o stavljanju cijele priče u realne proporcije. Mladi poduzetnici moraju znati što ih čeka iza ugla.

Dilema druga – da li Hrvatska može biti zemlja tisuću startupa ako dobiju dovoljno medijske pažnje?

Naravno, prva ideja i komentar je da može, pogledajte samo te konferencije, inkubatore, te silne investicije koje su dobili Farmeron, WhoAPI i drugi! Na žalost, ne možemo biti zemlja tisuću startupa, ali možemo biti zemlja dvadeset ili trideset startupa. Ono što nam je limitirajući faktor je količina raspoloživih educiranih stručnjaka u tom području, te količina ideja koje se mogu u našem okruženju stvoriti i realizirati. Hrvatski visokoškolski sustav godišnje je u stanju odškolovati između 500 i 600 informatičara. Ako se od toga broja odbije četvrtina koja odmah odlazi u inozemstvo, jedan dio koji se bavi hardverom, mrežama i administracijom, te jedan dio koji će se bez razmišljanja nakon diplome zaposliti u IT-u neke velike banke, ostaje nam možda dvjestotinjak ljudi godišnje. Pitanje je koliko je od njih zaista sposobno, jer oni koji su sposobni naći posao vani, već su otišli, zar ne? Dakle, moramo biti svjesni da su naši potencijali u odnosu na veće države jako, jako mali. Štoviše, te veće države osim stručnjaka koje su sami školovali, imaju još i dio stručnjaka koji su iz Hrvatske pobjegli glavom bez obzira. Zbog toga je važnost ovih postojećih startupa za budućnost tim veća, a obaveza svih nas „starijih“ koji smo to prošli kada se nije zvalo startup, da sve zadržimo u realnoj perspektivi i očekivanjima. Od tapšanja po leđima, ordenja i 50.000 dolara nijedna od tih ideja neće uspjeti i postati tehnološki održiva. Održivost se temelji na dobroj ideji, potencijalnom tržištu, kvalitetnoj prodaji i realizaciji.

Dilema treća – što znači biti uspješan startup?

Najveće sofverske i implementatorske IT tvrtke u Hrvatskoj su Combis i IN2, koje imaju možda tristotinjak zaposlenih. Sveukupno u Hrvatskoj ima možda pedesetak IT tvrtki koje se bave razvojem i implementacijom sustava koje imaju više od tridesetak zaposlenih i više od 10 milijuna kuna prihoda godišnje. S druge strane postoje Instagram, Rovio, Outfit7 i slični, koji su napravili milijunske biznise. Kao što sam već puno puta rekao, Outfit7 je slovenska firma, dakle moguće je tako nešto napraviti i u susjedstvu.

Što bi u našem slučaju bila neka mjera uspješnosti, gdje je granica kada se može reći da je neki startup uspio? Granica svakako mora biti održivost iz prethodne dileme, odnosno ako održivost nije moguća, onda prodaja nekome kome se ideja ili tehnologija ili razvojni tim uklapaju u koncepciju. Kada se ta uspješnost dostigne, onda startup prestaje biti startup. Za godinu ili dvije ćemo vidjeti rezultate.

Dilema četvrta – kako napraviti neki pozitivan pomak?

Jedna raspoloživa opcija je pokušati uloviti nešto „na galamu“. Evo, došli su GOAP, bio je show u kojem se predstavio neki broj startupa i netko je dobio neku nagradu. Udri na sva zvona, obećaj da će biti high-tech raj u Hrvatskoj za dve-tri godine, nadaj se da kad prođe par godina se nitko neće sjećati obećanja, a ako se netko sjeti, žestoko dematiraj da je tako nešto ikad obećano.

Druga opcija je raditi sustavno u okviru strukovnih udruga koje zastupaju interese industrije. Trenutačno postoje dvije aktivne udruge, jedna je Udruženje za IT pri HGK koje okuplja uglavnom „velike“ tvrtke, te Udruženje hrvatskih izvoznika softvera CISEx koje uglavnom okuplja „male“ tvrtke. Poslovna inteligencija je članica CISEx-a i s drugim tvrtkama, među kojima su i svi vodeći startupi, radimo na prijedlozima i inicijativama s kojima istupamo prema Vladi i nadležnim ministarstvima.

Svakome od nas je svakodnevnica kontinuirani i predani rad na razvoju naših tvrtki, s našim suradnicima isporučujemo rješenja za naše korisnike. Ako neka tvrtka ima održiv model poslovanja, onda ne trebaju fondovi, anđeli i investitori – oni dolaze upomoć tek kada treba prijeći i financirati put do održivosti. Primarni cilj svakome od nas mora biti uspjeh i rast naših tvrtki, u kojima smo partneri ili zaposlenici, a sekundarni cilj dijeljenje znanja i iskustava, te rad u strukovnim udrugama kako bismo omogućili bolje uvjete za cijelu industriju u budućnosti.

Tags