Blog

Ajd’ bok Miki

Piše: Dražen Oreščanin

Preneseno iz magazina Mreža, 10/2012

Prije nekoliko tjedana u Inbox mi je stigla e-mail poruka subjekta iz naslova. Frendica i draga suradnica iz IBM-a Hrvatska pakira kofere, odlazi raditi u Dubai i poziva na oproštajni tulum. Uz kavicu pomalo pričamo, ideja o potencijalnom povratku jednog dana je vrlo maglovita. Još jedna kvalitetna osoba u našoj IT industriji manje…

Uključio sam matemetički koprocesor, pa sam pokušao prebrojati koliko je kolega iz branše diglo sidro i zaputilo se u bijeli svijet u zadnjih godinu dana. Rezultat je bio gotovo katastrofalan – jedna naša kolegica iz firme je otišla u Australiju, konzultant iz Microsofta u Austriju, developer iz jedne od vodećih banaka na Maltu… Informatičari s višegodišnjim iskustvom, cijenjeni u struci, sa sigurnim poslom. U jednom trenutku su zaključili da život ovdje više nema smisla, ne zbog sebe, nego zbog budućnosti svojih obitelji, ne vide neki boljitak i suvislo okruženje vjerojatno slijedećih dvadeset ili dvjesto godina. Još nekolicina ljudi koje godinama znam iz IT industrije je vrlo blizu odlasku – Skandinavija, Njemačka, Novi Zeland i Kanada druge su potencijalne destinacije.

Ako su obiteljski ljudi u kasnim tridesetim ili ranim četrdesetim, koji su ovdje preživjeli sve i svašta zadnjih dvadeset godina, spremni na takve radikalne promjene, apsurdno je računati da će neki značajniji postotak mladih diplomiranih stručnjaka svoju osobnu i profesionalnu budućnost vezati za Hrvatsku. Da bismo mlade inženjere zadržali, moramo im nešto ponuditi – industrija kao skup poslodavaca treba osigurati kvalitetan posao i pristojnu plaću, a država treba osigurati prosperitetno životno okruženje, što uključuje zdravstvenu zaštitu, školski sustav, prometnu infrastrukturu, povoljno kreditiranje. Naravno, na spomen onoga što nam svima država omogućava svi se slatko nasmijaše, ali haj’mo pogledati što to hrvatska IT industrija može ponuditi mladom informatičaru. Kao pomoćnu literaturu sam uzeo prilog jednog poslovnog magazina o 1000 tvrtki koje su kreirale najveću novostvorenu vrijednost u 2011. godini (novostvorena vrijednost je zbroj profita i brutto plaća).

Ako pogledamo ukupne podatke po granama industrije, Računalne i podatkovne usluge se od 55 industrija na listi nalaze na katastrofalnom 23. mjestu s 1,4% od ukupne novostvorene vrijednosti u Hrvatskoj. Zemlja znanja? Mo’š mislit. Ukupno je rezultat ipak nešto bolji, jer na listi ima određenih, možemo ih nazvati, budalaština – primjerice Combis, S&T, Comping i Libusoft se ne nalaze u računalnoj grani, nego se nalaze u grani Ostala veleprodaja. Dodajmo nekih 0,3% i evo nas na podjednako lošem 20. mjestu. Ali avaj, u našu granu spadaju i ISP Card i MBU kao čiste podatkovne usluge, mStart kao interni IT Agrokora i APIS IT kao interni IT državne uprave! Strogo gledano, te tvrtke spadaju k ostalima, ali nemaju komponentu tržišnog ponašanja, budući da im je tržište garantirano unutar grupacije u kojoj posluju, odnosno u slučaju APIS-a unutar države u kojoj posluju.

Dakle, unutar mršavog hrvatskog gospodarstva je jednako mršava ili čak još mršavija IT industrija. Dvije najveće autohtone hrvatske privatne IT tvrtke koje se bave razvojem i implementacijom softverskih rješenja, IN2 i King ICT, nalaze se po novostvorenoj vrijednosti iza 200. pozicije, s oko sedam milijuna Eura godišnje. Combis je po novostvorenoj vrijednosti nešto bolji, ali sada je ipak u vlasništu Deutsche Telekom grupe… Prihodi po zaposlenom u te tri tvrtke ne prelaze 60 tisuća Eura godišnje, a prosječna bruto plaća je oko 25 do 30 tisuća Eura godišnje. Nije nešto, a nije bolje ni u većini drugih tvrtki, u nekima su čak prihodi po zaposlenom i prosječne plaće i niže.

No, ipak postoji jedan segment unutar naše industrije koji odskače, a u njemu su Oracle, IBM, Microsoft, HP i Cisco. Pretpostavljam da se može primijetiti da je riječ o nehrvatskimprivatnim tvrtkama. U toj grupi tvrtki se prosječne godišnje plaće kreću između 60 i 80 tisuća Eura, a godišnji prihodi po zaposleniku su između 150 i 280 tisuća Eura. Većina tih prihoda dolazi od prodaje hardvera i softvera (i u manjem dijelu usluga) navedenih tvrtki krajnjim korisnicima u Hrvatskoj. Nula proizvodnje i izvoza, samo uvezi i prodaj, kao i bilo koji drugi uvoz, bilo da se radi o televizorima, paprikama, junetini kojoj je prošao rok trajanja ili Mercedesu. Ono što neku industriju i državu općenito čini uspješnom su proizvodnja i izvoz, a ne potrošnja i uvoz. Vjerojatno bi bilo ispravnije navedene tvrtke voditi u grani Ostala veleprodaja…

Mladi stručnjak ima najbolju financijsku perspektivu ako se zaposli u nekom od svjetskih divova, kao stručnjak za prodaju ili tehnički presales. Mali domaći dobavljači nisu konkurentni, jer uz prihode koje mogu ostvariti od usluga i proizvoda koje ugovore s korisnicima nisu u mogućnosti plaćati zaposlenicima 50 ili više tisuća Eura prosječne brutto plaće godišnje, koliko god oni bili pametni, sposobni i vrijedni.

Jedini izlaz našoj industriji je izvoz. Postoje dobri primjeri zrelih tvrtki koje su uglavnom orijentirane izvozu softvera i usluga na zapadna tržišta, gdje smo i cijenom i kvalitetom konkurentni. Uglavnom se radi o nišama gdje se tvrtka koja godišnje ostvaruje nekoliko milijuna Eura prihoda niti ne primijeti. Dašak svježeg razmišljanja donose i zanimljivi start-upovi, koliko god bila nakaradna medijska euforija koja prati dolazak potencijalnih investitora. Svaki dobar primjer koji rezultira uspješnom tvrtkom, biti će neko svjetlo na kraju tunela za slijedeću ekipu geekova koja će pokušati realizirati dobru ideju.

Kriza je već u hrvatskoj IT industriji uzela veliki danak. Tu ne računam razne Vemile i HG Spotove koji ne spadaju u računalne usluge nego u maloprodaju. Mnoge IT tvrtke srednje veličine u se u zadnjih nekoliko godina prepolovile po prihodima, a neke i potpuno nestale. Možemo očekivati i još sličnih slučajeva u slijedećih nekoliko godina, teret krize je jednostavno pretežak, a mnogi se s njim ne mogu nositi.

Kvalitetnih poslova koji mogu zadovoljiti ambiciozne mlade profesionalce s aspekta stručnog napredovanja i s aspekta primanja u Hrvatskoj jednostavno ima sve manje. I zato naši kvalitetni informatičari odlaze u svijet. Ostaje samo nekoliko marginalnih sub-kulturnih skupina – oni koji su negdje dobro uhljebljeni iznad vlastitih mogućnosti i nemaju potrebu otići, oni koji iz nekog razloga ne žele otići i oni koji iz objektvnih razloga vlastite limitiranosti ne mogu otići. Volio bih vidjeti neki izlaz ili indikaciju da će biti bolje, ponekad mi se čini da je sve što radimo tek borba za goli život.

Tags